Strategije unapređenja kvaliteta i sigurnosti zdravstvene zaštite

U različitim zdravstvenim sistemima koriste se različite strategije unapređenja kvaliteta i sigurnosti zdravstvene zaštite:

Povećanje resursa: predstavlja povećanje finansijskih sredstava, osoblja, prostora ili opreme koja se koristi u zdravstvenom sistemu, sa ciljem liječenja većeg broja pacijenata ili liječenja istog broja pacijenata brže, bolje i sa manjim troškovima po osobi.

Reorganizacija sistema ili finansijska reforma velikog obima: podrazumijeva promjenu strukture zdravstvenog sistema tako da se olakša donošenje odluka zasnovanih na relevantnim informacijama ili bolje korišćenje resursa. Promjene u metodama finansiranja su veoma česte u svijetu kao način unapređenja kvaliteta.

Jačanje menadžmenta: predstavlja unapređenje kvaliteta povećavanjem odgovornosti  ili kompetencija menadžmenta. Ovo se ponekad koristi i kao dio drugih oblika strategije.

Izrada i primjena standarda kvaliteta i vodiča za kliničku praksu: podrazumijeva formulisanje standarda o onom što se očekuje od davalaca zdravstvenih usluga, komunikaciji sa korisnicima i drugim davaocima zdravstvenih usluga, zatim pružanje obuka o standardima i vodičima kao i njihova primjena. Standardi mogu biti postavljeni na nacionalnom ili lokalnom nivou što se odnosi i na vodiče za kliničku praksu za različita zdravstvena stanja. Većina medicinskih i kliničkih revizija spada u ovu kategoriju što je slučaj i sa nekim pristupima koji se nazivaju “osiguranje kvaliteta” i razvoj i primjena “kliničkih puteva”.

Jačanje i prava pacijenata: podrazumijeva davanje prava glasa pacijentu, na primjer kroz sistem žalbi ili ankete o zadovoljstvu pacijenata, kao i davanje publiciteta informacijama o onom što pacijent ima pravo da očekuje. Mogu postojati i neke metode jačanja moći pacijenta kroz zakonska prava, zagovaranje ili druge institucije, kao što je pravo na liječenje u roku od 30 minuta od dolaska u službu hitne pomoći i slično. Drugi primjer je donošenje Povelje o pravima pacijenata koja jasno definišu prava pacijenata, te ustanovu ombudsmena i druge sisteme jačanja moći pacijenata.

Sistem upravljanja kvalitetom: definiše odgovornosti za kvalitet i uspostavlja strukture i sisteme kojim ih osigurava. Međunarodna organizacija za standardizaciju (ISO) izdaje smjernice koje neke evropske zemlje koriste kako bi dizajnirale sisteme upravljanja kvalitetom. Sadržaj takvih smjernica se različito tumači od zemlje do zemlje, i posljedično imamo različite sisteme upravljanja kvalitetom.

Ocjena kvaliteta i akreditacija, interna ili eksterna: Postoje brojni sistemi ocjene; najpoznatiji u Evropi je sistem Evropske fondacije za upravljanje kvalitetom (European Foundation for Quality Management), koji se zasniva na američkom "Baldrige" sistemu nagrađivanja (Baldridge Award system). Slična strategija je i dobrovoljna ili obavezna vanjska ocjena kvaliteta od strane nepovezane organizacije koja obavlja kolegijalni pregled (third-party peer review organization), ili od strane nekog državnog tijela. Ovo može ali ne mora podrazumijevati dodjeljivanje formalne akreditacije. Sistemi akreditacije se razlikuju prema ocjenjivanim aspektima i prema tome da li se u ocjeni razmatraju ishodi kvaliteta. Uglavnom se koriste kao metod ocjene kvaliteta u dobro razvijenim zdravstvenim sistemima.

Ukupno upravljanje kvalitetom (Total quality management - TQM) i kontinuirano unapređenje kvaliteta (Continuous quality improvement - CQI): TQM je skup principa i metoda koje se primjenjuju na brojne različite načine, a potiču iz organizaciono raznovrsnih industrijskih programa kvaliteta. Ova strategija se fokusira na pažljivost osoblja i na pružanje najboljeg iskustva i ishoda za pacijente. Instrumente kvaliteta koriste multidisciplinarni timovi radnika kako bi doveli do promjene, a za pristup se generalno smatra da zahtijeva snažnu vodeću ulogu menadžmenta. Zasniva se na mišljenju da problemi kvaliteta češće nastaju zbog slabe organizacije, nego zbog pojedinačnih grešaka. U većini literature, CQI je isto što i TQM, iako se ponekad odnosi na fokus prema multidisciplinarnim projektnim timovima, pri čemu analizira radne procese i koristi ponavljane cikluse testiranja malih promjena.

Saradnja po pitanju kvaliteta (Quality collaboratives) nacionalna i regionalna strategija u Australiji, Norveškoj, Švedskoj i SAD, promovisana od strane UK NHS, a najbolje testirana u zemljama u razvoju koje imaju srednja prosječna primanja. Strategija treba da okupi projektne timove iz većeg broja različitih zdravstvenih ustanova. Timovi se obično sastaju svaka tri mjeseca u periodu od 9 mjeseci kako bi učili i primjenjivali metode kvaliteta, te podnosili izvještaje o ostvarenom napretku. Strategija je osmišljena tako da obezbijedi ekonomičan način učenja modela djelotvorne prakse i metode kvaliteta kako bi se stimulisao entuzijazam i dobili brži rezultati nego što se obično dobijaju CQI/TQM strategijama.

Reinženjering (Re-engineering): koristi neke od metoda ukupnog upravljanja kvalitetom (TQM), ali obuhvata i radikalnije redizajniranje “procesa proizvodnje” od TQM pristupa, koji obično podrazumijeva promjene malog obima.

Poređenje indikatora kvaliteta: nastoji motivisati pacijente, kliničare i ostale da koriste informacije o kvalitetu kako bi doveli do poboljšanja, ali nije strogo propisano. Može ga koristiti ustanova koja učestvuje u programu prikupljanja komparativnih podataka ili kao dobrovoljna ili obavezna strategija za ustanove iz neke oblasti za prikupljanje i izvještavanje o istim podacima. Neki sistemi poređenja su javni i promovisani da ohrabre pacijente i davaoce usluga da preduzmu akcije na unapređenju kvaliteta.

Benchmarking: koristi komparativne informacije o kvaliteti sa dodatnim metodama kako bi se davaocima pomoglo da odluče o načinu na koji će unapređivati kvalitet. Proces podrazumijeva postojanje specifičnih metoda za identifikaciju, dokumentovanje i primjenjivanje najboljih praksi.

Upravljanje rizikom i sigurnost: identifikuje procedure ili situacije visokog rizika koje dovode bolnicu do finansijskog rizika ili drugih rizika zbog potraživanja od strane pacijenata. Ovo obuhvata metode utvrđivanja uzroka nepovoljnih događaja. Strategije sigurnosti pacijenata često uključuju upravljanje rizikom i čitav niz metoda iz drugih industrija za prikupljanje i analizu nepovoljnih događaja ili izvještaja o izbjegnutim propustima (near miss reports) sa osvrtom na njihovo sprečavanje.

Kolegijalni pregled (holandske visitatie): su kolegijalni, obično jednodisciplinarni programi za ocjenu i formalnu akreditaciju programa obuke, ali se također koriste za vanjski kolegijalni pregled davaoca zdravstvenih usluga.

Registracija i licenciranje: zakonom propisani programi kojim se osigurava da profesionalno osoblje i organizacije davaoci usluga postižu minimalne standarde kompetencije (npr. obuka, registracija, sertifikacija i revalidacija); u velikom broju zemalja postoje specifične inspekcije za javno zdravstvo i sigurnost (npr. požar, radijacija i infekcija).